Rušimo zajedno barijere autizma – izgradimo pristupačno društvo!

Povodom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Udruga osoba s invaliditetom „Prijatelj“ i Zaklada „Neretvansko srce“ želi ukazati na izazove u životu osoba s poremećajima iz spektra autizma.

Posebnu važnost kod autizma ima rano prepoznavanje, dijagnostika i rana intervencija. Ranim multidisciplinarnim pristupom i osim toga odgovarajućom podrškom obitelji mogu se postići veliki rezultati i na neki način ublažiti poteškoće s kojima se susreću osobe s autizmom. Udruga „Prijatelj“  ima usluge logopeda, radnog terapeuta i pedagoga, te naglašavamo važnost ranih intervencija kao jedno od ključnih područja u brizi za djecu i u svom djelovanju.

Autizam je kompleksan razvojni poremećaj čiji je specifičan uzrok još uvijek nepoznat. Prema epidemiološkim istraživanjima, na 10 000 novorođene djece rađa se 4 do 5 djece s autizmom. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko 12 000 osoba s autizmom na osnovi dijagnostičkih podataka. Simptomi mogu varirati od blažih do težih, a najčešće se dijagnosticira oko treće godine, međutim sumnja se može postaviti i ranije (s 18 mjeseci). Sumnja se može postaviti kad nema osmijeha i iskazivanja ostalih toplih osjećaja nakon 6 mjeseci, kad nema „brbljanja“ do godine dana, kad nema gesti niti pokazivanja prstima, te mahanja do godine dana, kad nema riječi do 16 mjeseci, kad nema jednostavnih rečenica sa značenjem (bez imitacije i ponavljanja) do dvije godine.

Pozivamo Vas da nam se pridružite 02. travnja 2017., povodom obilježavanja “Svjetskog dana svjesnosti o autizmu”, u Hotelu “Narona” – Metković. Predavanje naše drage suradnice mag. psiholog, Maja Bonačić u 18.00h, te otvaranje prve prodajne izložbe slika Zaklade Neretvansko srce. Bilo bi nam zadovoljstvo kad bi se svojim prisustvom uključili u obilježavanje ovog važnog datuma u znak podrške osobama s autizmom Hrvatske, – poručili su iz Udruge Prijatelj te Zaklade Neretvansko srce.

 

Prenosimo Vam pismo koje je napisala mama autističnog dječaka…

„Autizam…dođe nenajavljen, nepozvan, podmukao, zatekne te nepripremljenog, usulja se i ostane tu zauvijek.
Sruši ti snove, svijet koji si zamislio graditi okrene naglavacke , napravi kaos u glavi i srcu.
Ma sto tko god rekao sve je samo ne božji blagoslov.
Pa se ucis zivjeti po njegovim pravilima, a ima ih puno i svakim danom stvara nova, danima, mjesecima, godinama..zauvijek…
Pa ga mrzis , proklinjes i preklinjes da te barem ponekad postedi, dopusti predah, da tracak nade, a ponekad je neumoljiv, okrutan i zao.
Otima onome koga najvise volis osmjeh, stavi mu tugu u oči, a ona boli ko sam vrag, peče ko živa rana.
Naša priča počinje davno, 17 mu je godina, u kojima smo naucili svasta..da nam dan ovisi o vjetru koji puše, da nam noći ovise o mjesecu, punom , praznom, tko će ga više znati.
Naučili smo radovati se sitnicama, nama toliko velikim da o njima pišemo uz filing vanderful svojoj braci po sudbini , koje nebi ni upoznali da nije njega.
Danas ga mrzim , jer je pustio Matu zadnjih tjedan dana da bude predivan, savrsen, kakav i je a onda mi ga opet oteo, ukrao onaj sjaj iz oka, nadam se nakratko.
Naše su prognoze bile vrlo loše, pa onda prilicno dobre, a onda pak toliko loše da sam tresnula iz baloncica i shvatila da se autizam zivi dan po dan, da se snaga crpi iz dobrih i manje teskih dana, da se odmaras u rijetkim trenucima predaha, brzo, onako brzo kako spavas, setas, jedes i sve ostalo.
Nema tu prognoza ni planova, sve je kako bude, dan po dan, sat po sat.
Ukrades za sebe trenutak kad zelis plakati, isplaces, ides dalje, ukrades onaj za srecu, i molis boga da potraje dan, dva, ako se sve dobro poklopi, pet.
Umaraju pitanja na koja nikad nisi i neces pronaci odgovor, i na koja te uostalom vise odgovori i ne zanimaju previse.
Jesam li jaka? Ne znam, kako kad, i zasto bih i morala uvijek i biti?
Jesam li sretna? Ne znam, kako kad, ovisi o vjetru, mjesecu, prognozi za dan, dva unaprijed.
Mnogi kazu izgubili su prijatelje, da, izgube se oni koji to nikad nisu ni bili, ne zamjeram im, razumijem da su njima neke stvari nerazumljive.
Dosli su drugi, oni koji mogu razumjeti, koji zive kao i mi, koje ne moras cuti ni vidjeti mjesecima ali u mislima i srcu su uvijek kao i ti njima, i oni to znaju, a kad te zagrle kosti pucaju.
Za sve moje, male i velike, sto manje nepovoljnog vjetra, sto manje svih onih prilika i neprilika koje ih rastuzuju i otezavaju ono vec dovoljno tesko. (E. L.)