IN MEMORIAM ILIJA TOŠIĆ (1942.–2011.)

Kad čujemo da je netko poznat umro pojavi nam se i nehotice njegovo lice pred očima. Prisjetimo se susreta s njim, riječi, njegovog temperamenta, vremena provedenog zajedno… Iako svjesni da je smrt sasvim nešto ljudsko (A.B.Šimić) i da je ljudski život tek nestalni plamen svjetla između dvije beskonačnosti (Ivo Andrić), zatekla nas je vijest o Ilijinoj smrti. Uz žaljenje i želje da mu Bog dade vječni mir i laku zemlju, pojavi se njegovo lice pred očima i prvi susret s njim. Zapravo, prve riječi kad nas je 2005. zazvao iz Francuske „neki naš čovjek, kaže da se zove Ilija Tošić, da živi u Luconu, pokrajina La Roche, da je kao mladić povrijedio kralježnicu, da je osoba s invaliditetom u invalidskim kolicima, da je jako aktivan i da želi pomoći i svome Metkoviću. Susret je bio u mjesecu prosincu 2005. godine u Francuskoj, u njegovoj kući gdje je živio sa ženom Silvy: došli smo sa šleperom i napunili ga invalidskim kolicima, ortopedskim krevetima, stolovima za masažu i mnogim drugim ortopedskim pomagalima koja i danas koriste osobe s invaliditetom u Metkoviću i u Neretvi. Ostade u sjećanju Ilija u invalidskim kolicima na električni pogon, a tako poletan, nasmijan,  pun planova, uporan i neustrašiv… I poslije prvog šlepera nastavio je pomagati svojim Metkovcima. Na našoj zahvalnici stoji rečenica kao da je baš za Iliju pisana: Život se ne mjeri duljinom dana,već širinom ruku i dubinom srca.

Ostade nam sjećanje na Iliju, našeg čovjeka širokih ruku i velikog srca, sretni smo što smo ga poznavali i zahvalni za sve što je za nas učinio. Počivao u miru!